|
Mnogi početnici su uvereni kako misli ne bi smele da izranjaju tokom
meditacije. Tako se nikad nećemo osloboditi krutosti koncepcija.
U početku možda i posedimo kojih par minuta bez misli, ali čim
se prva misao javi, mi brinemo: "Pa, ne bi trebalo da razmišljam...",
i - eto nam već druge misli. Svaki pokušaj da nešto uradimo na
silu - sve kvari. Otud je veoma značajno da dobijemo prava uputstva.
|
|
Stanje bez misli je - prostor uma, a misli su - njegova jasnoća:
oba su aspekti njegove bezgraničnosti. Um bez ikakvih misli obično
je tup i pospan - pre nalik praznom, belom zidu, nego blistavom
dijamantu. Džampel Zampo, učenik šestog i učitelj sedmog
Karmape, kaže kako se ovde ne radi ni o mislima, ni o slobodi
od misli, već o tome da se prirodno opustimo u onome što jeste.
Tada nam misli promiču kao buka komšijske dece - čujemo ih ali
ne obraćamo pažnju. Ne uznemiruje nas više ni pojava misli, niti
želje da lepe ostaju, a ružne nestaju. Jednostavno, u stanju smo
da spoznamo privlačnost toga što se misli uopšte mogu javiti i
uvek svežu i novu suštinu (čak i onih stereotipnih misli koje
se stalno iznova javljaju).
|
|
|
I opet, mi ne tražimo da budemo bez misli, već da ih više ne primamo
preozbiljno i, što je najvažnije - da ne gradimo nekakve "mudre" sisteme tokom meditacije. Osobenost Budinog
učenja (koja ga jasno izdvaja od hrišćanstva, hinduizma
i psihoterapije) u tome je što ni misli ni uslovljena osećanja
ne uzima preozbiljno - oni se, uostalom, bez prestanka menjaju.
Umesto toga, mi se koncentrišemo na sam um, koji je izvan vremena
i apsolutan.
Ko vidi samo doživljaje, bez i traga osećaja za ono što sve proživljava
- na velikom je gubitku. Tako (stalno procenjujući), samo uliva
slobodnu igru uma u betonske kalupe i neprestano razvrstava misli
na "dobre" i "grešne", umesto da bude zabavljen
njihovim ludorijama. Uzaludni su, ionako, svi napori da zadržimo
"dobre" i prognamo "zle" misli. Za budizam
su slične procene krajnje relativne; jedino zaista stvarno jeste
sam um... Imamo li problema, znamo da će oni, kao i sve drugo,
proći... i svu pažnju preusmeravamo na ono što nailazi prirodno,
što nam je "pred nosom", ne dramatizujući više stvari.
Kada nam je um spokojan, izuzetno smo efikasni u svakoj situaciji.
Poput talasa što izrone i poigraju se po površini okeana, da bi opet
u njemu nestali - utisci dolaze i prolaze umom. Unutarnja stanja
(raspoloženja), kao i spoljni svetovi, nastaju i razvijaju se
u prostoru, bivaju njime spoznati i u njemu išcezavaju. Suštinska
priroda svega unutarnjeg i spoljašnjeg i jeste prostor, praznina
sama. Kroz iskustvo prostora, radaju se neustrašivost, radost
i aktivno saosećanje - Nirvana. Dok ga ne prepoznamo, prepušteni
smo konfuziji i bolu - Samsari.
Odlomak iz knjige Lame Ole Nidala:
Ngondro: Četiri osnovne prakse tibetanskog budizma
|